Ako se zanimate za energetiku u Hrvatskoj (ili se i profesionalno bavite istom) sigurno redovito pratite mrežne stranice HOPS-a i CROPEX-a. Prva ima real-time informacije o stanju potrošnje i proizvodnje električne energije (https://www.hops.hr/) sa zasebnim podacima o proizvodnji iz vjetra i sunca, te o razmjeni energije (uvoz-izvoz). Druga, naravno, pokazuje cijenu električne energije za taj dan, ali i izvještaje o cijenama prethodnih dana (https://www.cropex.hr/hr/). Već duže vrijeme cijena električne energije na CROPEX-u je viša od cijene koju građani u Hrvatskoj plaćaju, a država subvencionira i pokriva nastale gubitke. Prema Vladinoj odluci (NN 56/2025), kućanstva će do rujna ove godine plaćati 84,5 EUR/MWh u višoj tarifi i 41,5 EUR/MWh u nižoj tarifi, dok je na burzi cijena dosezala do 120 EUR/MWh. Cijene energije na tržištima u Europi možete provjeriti i online na https://euenergy.live/ i uvjeriti se da su cijene u Hrvatskoj među najvišima.
Dakle, ako svakodnevno pratite HOPS-ovu stranicu primijetit će te da Hrvatska uglavnom uvozi električnu energiju, osim ako proizvodnja iz vjetra dosegne svoj maksimum od nekih 1 GW. U tim slučajevima znamo i izvoziti (ovo „mi“ ne znači HEP ili država Hrvatska, već se općenito odnosi na bilancu energije na području RH). Većina električne energije dolazi iz uvoza, rekao bih najviše preko Madžarske, a zatim Slovenije. Gdje su konkretni izvori te energije, nisam istraživao. Mogli bi biti i u Njemačkoj i u Norveškoj.
Inače, u Hrvatskoj, prema dostupnim podacima, imamo instalirano oko 5.500 MW u elektranama, od čega oko 2.000 HE, 1.300 TE, 1.100 MW vjetar, 750 MW sunce, 385 MW je NE i ostalo. Ako maknemo vjetar i sunce iz razmatranja, kao „nepredvidljive“ elektrane, 3.700 MW su elektrane koje vrlo lako mogu planirati svoj dugotrajni pogon. Međutim, u ukupnoj proizvodnji energije u RH sudjeluju s najviše trećinom kapaciteta.
Mislim da se zadnjih godina ne možemo žaliti na lošu hidrologiju, cijene plina su se manje-više stabilizirale, no unatoč tome, lokalne (Hrvatske) elektrane su apsolutno neiskorištene. Razlog? Dio kapaciteta nije u pogonu zbog remonta (npr. Plomin), TE u Zagrebu ne trebaju niti raditi kad nema grijanja, a ostatak je izgleda preskup ili neisplativ. Nisam niti istraživao niti kalkulirao zbog čega. Činjenica je da netko ima financijske logike kupovati energiju izvan Hrvatske i transportirati je ovdje za svoje kupce, što je direktna posljedica liberaliziranog tržišta energije.
Možda je nekima to za pohvalu, ali ne znam zbog čega država, koja je vlasnik postojećih, HEP-ovih kapaciteta koji ne rade, dozvoljava da se energija uvozi i prodaje u Hrvatskoj lako i jednostavno kao npr. i rajčice.
Zašto baš rajčice? Na primjeru proizvodnje rajčica možemo slikovito objasniti što se događa s našim EES-om i zbog čega i u budućnosti možemo očekivati slično što nam se nedavno i dogodilo (https://www.hops.hr/vijesti/informacije-o-incidentu-u-jugoistocnom-dijelu-sinkronog-podrucja-kontinentalne-europe), a u većim razmjerima i u Španjolskoj i Portugalu.
Ne tako davno, Hrvatska je imala razvijenu poljoprivredu i stanovnici su vrlo rado kupovali i konzumirali rajčice proizvedene u Slavoniji, Istri, Dalmaciji. Jedva smo čekali toplije vrijeme da rajčice sazriju, pa da uživamo u jelu i pripremamo proizvode za zimnicu. Nismo jeli svježu rajčicu zimi, jer je nije bilo kod nas, nije bilo isplativo uvoziti je tko zna odakle i jesti nešto bez okusa i mirisa na rajčicu. Dakle, voljeli smo jesti rajčicu proizvedenu u Hrvatskoj, smatrali smo da je bitno zadovoljiti određenu kvalitetu da bi se moglo kod nas koristiti i zbog toga se i rajčica redovito uzgajala na poljima.
Negdje u nekoj tranziciji (jednoj od mnogih), smislili smo da naši poljoprivrednici trebaju konkurenciju, a da mi nismo relevantni da određujemo što je kvalitetno, a što nije, i omogućili smo da se rajčica dovozi odasvuda po maloj cijeni i još nižoj kvaliteti. Na početku su se naši poljoprivrednici odupirali i trudili, ali kad ne ide ne ide. Osiromašeni ljudi su našli alternativu u jeftinijoj rajčici, a šleperi i brodovi su sve češće dovozili tone i tone s juga, istoka, zapada…Rajčice proizvedene u Hrvatskoj bilo je sve manje i danas je na našim tržnicama samo onda kad je i treba biti, a svatko tko si može priuštiti redovito je bira i jede (nažalost takvih je premalo).
Veliki konzumenti (trgovački lanci, hoteli, restorani…) uživaju u blagodatima jeftine rajčice, a za dodatnu ugodnost spremni su i na dugogodišnje ugovore o stalnoj, cjelogodišnjoj, opskrbi ne pitajući niti za porijeklo, niti za kvalitetu. Bitna je samo cijena.
I posao cvjeta, s obje strane lanca. Šleperi i brodovi voze, sve dok se ne dogodi nešto neočekivano na glavnom autoputu, a istovremeno se i zaglavi brod u Sueskom kanalu (iznimno malo vjerojatno, ali dogodilo se). I što sad? Rajčica je na meniju, a nema je, niti sa šlepera, niti sa broda. Konzumenti se ustrčali tražeći robu na svim lokalnim tržnicama (nema je naravno, zima je), kod proizvođača (nema ih, naravno, uništeni su), razmišljaju kako je posaditi i uzgojiti u 8 sati (neki konzultant je rekao da je to moguće ako dobro plate), a rezultat je nula. Rajčice niotkuda. Panika, nevjerica, strah, a onda smirenje, smišljanje alternativnog menija bez rajčice, razgovori s dobavljačima, pregovori o penalima za neisporuku i smišljanje nove strategije koja će osigurati buduće poslovanje i bez rajčice i s raspoloživim alternativama. Sad su čak spremni platiti unaprijed domaćim proizvođačima da uzgajaju rajčicu i da je kasnije kupuju i po većim cijenama.
Pročitajte istu priču o rajčicama još jednom, samo umjesto rajčice stavite „električna energija“, i imate odgovor. Otvaranjem tržišta energijom snizili smo kriterije sigurnosti, pouzdanosti i raspoloživosti i nismo vodili računa o tome što i zašto proizvodimo u Hrvatskoj i kome to treba. Time smo se izložili prevelikim rizicima koji dolaze na naplatu. Nisu problem nepredvidljivi OIE, nije problem inercija sustava (ili nedostatak iste). To su tehnički izazovi koje naši inženjeri uspješno rješavaju svakodnevno. Problem je što ignoriramo one koji znaju i malo cijenimo ono što imamo.
Promjene na bolje još nisu na vidiku, a upozorenja su itekako realna i možemo se samo nadati da se neće još jednom dogoditi „malo vjerojatni događaj“ za n-2 ili n-3 analizu i čuditi se kako to nismo spriječili.
Smatram da na bilo koji način trebamo graditi lokalne energetske kapacitete, redefinirati ulogu domaće proizvodnje u sigurnosti opskrbe i pripremiti se za sve moguće opcije, jer opskrba električnom energijom je puno važnija od zakona ponude i potražnje.
